Opatija

Od svojih je prvih turističkih dana Opatija upravo takva – ljupka, ležerna, gospodska... prava dama.

A zapravo se ne bi trebala zvati Opatija.

Današnja je Opatija, naime, nastala povezivanjem nekoliko naselja smještenih na morskoj obali – Črnikovice, Voloskog, Lipovice, Škrbića, Opatije i Vasanske. Među tim je naseljima najstarije svakako – Volosko. Volosko je bilo središte kotara - najnižega, ali uvažavana, oblika državna ustroja. Kao kotarsko središte Volosko postaje ne samo razmjerno važna luka, već ugodno boravište tadašnjeg mnogobrojnog činovništva.

Opatija je svoje ime dobila po benediktinskom samostanu, opatiji, smještenom uza samo more. Taj je mali samostan bio podignut početkom XII. stoljeća, kada i ostali benediktinski samostani u Istri i na kvarnerskom području. O samostanu postoje svjedočanstva gotovo od njegovih početaka, a zanimljivo je da se u pisanim dokumentima javlja pod različitim nazivima: kao samostan Sv. Jakova na Kvarneru, ad Preluca, ad Palum, ad Stocken, de Rosacis...

Naziv «od ruža» upućuje na bogato raslinstvo oko samostanske zgrade. Samostan i crkvica pored njega obnovljeni su i prošireni 1506. godine u doba opata Šimuna, o čemu kazuje i natpis na navratniku Crkve Sv. Jakova. Još prije, godine 1490., u Statutu grada Kastva spominje se na više mjesta opat Svetog Jakova, "tamo va Opatije". Benediktinska je opatija tada očito bila u vazalnom odnosu prema gradu Kastvu i Kastavskoj gospoštiji. Statut izričito navodi obveze opata samostana. Satniku i sucima u Kastvu morao je svake godine dati po mjeru kestena, što zorno kazuje da ga je bilo u samostanskom posjedu, a na dan proslave sveca-zaštitnika Sv. Jakova, 25. srpnja, čuvarima grada Kastva, koji su čuvali i samostan, bio je obvezan dati mjeru vina, četvrt vola i dvanaest "hlibaca".

Iako malen, samostan Sv. Jakova zbog dobrih je prihoda često u prošlosti mjenjao gospodare. Mnogi su ga željeli imati u svojem posjedu. U vlasništvu Kastavske gospoštije bio je do 1552. kada car Ferdinand daje senjskom biskupu Živkoviću isključivo pravo upravljanja samostanom i raspolaganja njegovim prihodima. Tri godine poslije, ta je povlastica prenijeta augustinskom samostanu u Rijeci. Riječki su ga augustinci prodali 1723. moćnom isusovačkom sjemeništu u Rijeci, a nakon što je ukinut isusovački red, koncem devedesetih godina 18. stoljeća, pripao je riječkome koligijalnom kaptolu.

Početkom 19. stoljeća Opatija je bila daleko od prometnih veza jer je glavni put iz Rijeke prema sjeveru, jugu i zapadu vodio preko Kastva i Učke u Istru, odnosno preko Lipe i Rupe u Trst ili Ljubljanu. Konačno je 1838. izgrađena cesta uz more od Rijeke do Voloskog. Time se ovaj kraj otvara Riječanima i njihovim gostima, koji sada kolima mogu doći do Voloskog, a potom i do Opatije.

Sredinom 19. stoljeća, zbog sve izrazitije prevlasti parobroda nad jedrenjacima, važnost Voloskog kao trgovačke luke počinje opadati, ali se istodobno i kao mjesto odmora za umorne stanovnike velikih i bučnih gradova sve više uzdiže Opatija.

Godine 1844. dao je riječki patricij Iginio Scarpa tu, nadomak Crkve Sv. Jakova, sagraditi ljetnikovac - vilu "Angiolinu". Ta se godina smatra početkom opatijskog turizma jer su vilu "Angiolinu" od prvoga dana posjećivali mnogobrojni poslovni partneri i prijatelji bračnog para Scarpa, doslovice iz cijelog svijeta.

Krajem 19. stoljeća na povelikoj parceli što se prostirala od ondašnje opatijske luke do crkvice Sv. Jakova započela je izgradnja prvoga opatijskog hotela - hotela Kvarner. Istodobno se grade i prateći objekti, prilazne ceste, šetališta uz more i prema Učki, vodovodi i veliki restoran. Otad je Opatija, i ljeti i zimi, boravište uglednih ličnosti.

Koncem 19. stoljeća održana je u Opatiji veslačka regata, a u to doba osnovana sekcija austrijskog jaht-kluba označila je početak nautičkog turizma. Glas o prekrasnom mjestašcu na jadranskoj obali ubrzo se proširio Europom.

Nekoliko godina kasnije Opatija je službeno proglašena lječilišnim mjestom, što potiče nove gradnje. Tako dobiva električnu rasvjetu i struju iz vlastite električne stanice, a novčanim darom rumunjskog kraljevskog para, produžuje šetalište na obroncima Učke. Novo je stoljeće Opatija dočekala s više od šesnaest kilometara šumskog i sedam kilometara priobalnog puta do Lovrana, po čemu je bila jedinstvena u tadašnjem turističkom svijetu.

Predugačak bi bio popis uglednih gostiju očaranih Opatijom. Pohode je mnoge okrunjene glave - austrijski car Franjo josip, njemački i švedski kraljevski par, vojvodski par iz Luxemburga, rumunjski kraljevski par, grčki kralj Georg, knez Vilim Hohenzollern, bugarska kraljica i mnogi prinčevi, kneževi, nadvojvode...

Opatija je privlačila i umjetnike. Boravio je tu i slavni ruski književnik Anton Pavlovič Čehov, a glasovita američka balerina Isadora Duncan u svojim je memoarima rado isticala da je osebujne plesne kretnje ramenima "naučila" od opatijskih palmi, promatrajući treperenje njihovih listova na blagom povjetarcu.

Uspon Opatije prekinuo je prvi svjetski rat. Unatoč mnogim nastojanjima, Opatija više neće doseći razinu onakva zimovališta-ljetovališta i lječilišta kakvo je bila do raspada Austro-Ugarske. Ugovorom u Rapallu pripala je Kraljevini Italiji, pa se našla na rubnom dijelu države što je usporilo njen turistički rast.

Nakon drugog svjetskog rata u Opatiji je ponovno oživio turizam. Stara se hotelska zdanja moderniziraju - njihov se unutrašnji izgled dotjeruje u skladu s potrebama novog doba. Otvaranjem Thalassotherapie koja u suradnji s drugim hotelima nudi vrhunske usluge zdravstvenog turizma, Opatija ponovno postaje svjetski poznato turističko sjecište i lječilište. Izgradnjom luksuznih hotela i turističkih naselja obogaćuje se turistička ponuda novim oblicima turizma - nautičkim i poslovno kongresnim. Vrata hotela i kampova otvaraju se svim vrstama gostiju, pa opatijsku rivijeru uz tradicionalne zaljubljenike ovoga kraja posjećuju i turisti iz udaljenijih europskih i prekomorskih zemalja tijekom cijele godine.